U stvarnom životu, zbog brzine svjetlosti, razvijamo svjetlost za prijenos informacija.
Baš kao što obično koristimo glas za komunikaciju, ako osoba želi govoriti, potrebna joj je podrška tkiva glasovnih organa.Na primjer, naše grlo je jedan od najvažnijih vokalnih organa, a naravno, tkivo glasnice unutar našeg grla je najvažnije.
Slično tome, ako želimo koristiti svjetlo kao pomoć pri govoru, također nam je potreban svjetlosni organ.Svjetlosni modul je poput grla, a svjetleći uređaj može se usporediti s tkivom glasnice, zvanim tosa.
Naravno, komunikacija je interaktivan proces, pa osim govora nije dovoljno, već je potrebno znati i slušati.U ljudskom tijelu imamo uši koje nam pomažu slušati.Slično, u optičkoj komunikaciji imamo module koji primaju svjetlost.Uređaji koji mogu primati svjetlost odgovaraju bubnjiću unutar uha, koji nazivamo roza.Uređaj koji može i govoriti i slušati zove se bosa.
Međutim, u stvarnom životu, zvukove koje mi pojedinci možemo proizvesti u osnovi se određuje nakon rođenja ili nakon razdoblja promjene zvuka.Općenito, A ne može proizvesti zvuk B, a B nije baš u stanju proizvesti zvuk A. Isto vrijedi i za optičke module.Za jedan mod, modul A ne može emitirati valnu duljinu modula B. Isto vrijedi i za prijem.Za jedan način, optički modul ne može razlikovati.Morate mu reći tko govori (koristeći modul koji odgovara valnoj duljini svjetla) prije nego što može primiti informaciju.
“Tako glupi modul ne može zadovoljiti praktične potrebe, pa to možemo kompenzirati korištenjem optičkog modula koji se lako može uključiti i isključiti.U ovom trenutku, optički modul je ekvivalentan transformatoru zvuka i možete proizvesti bilo koji zvuk (koje valne duljine) želite da emitira.”